05.09.2013

DOSTA, ALI KAKO?

Preuzeto sa sajta UGS Nezavisnost

Prva etapa kampanje DOSTA završena je uspešno, posmatrano iz nekih uglova, čak veoma uspešno. Otkrili smo i neke interne slabosti naše organizacije, ali, ono što smo otkrili, bolje reći, potvrdili, o Srbiji je poražavajuće.

Srbija je, nažalost, prilično smušena improvizacija nekolicine privatnih i grupnih interesa, koji kada funkcionišu dopunjujući se, donekle ublažavaju sliku rasula, ali, kada su makar i malo suprostavljeni, makar i na tren, rezultat je eksplozija haosa čija snaga zavisi od vrednosti sukobljenih interesa. Zbir svih ovih haosa i njihovih povremenih uzajamnih potiranja, počiva na tri stuba prinude, dva klasična i jedan novi. Klasični su aparati države sa ustavnim ovlašćenjima primene prinude, ovde nebitno koliko se u kojoj situaciji može naći potrebne legalnosti, a, novi stub čine mediji. Haotično uređena društva koja obezbeđuju svoje funkcije, posebno komunikacije sa svojim članovima, pretežno uz pomoć ovih stubova, nikada se i nigde nisu nazivala demokratskim.

Imajući kao podlogu veštački izgrađene pluralizme, kako sindikalni, tako i politički, mediji veoma uspešno obavljaju svoju funkciju vršenja prinude na građane. Ta prinuda je sofisticirana, ali ne zato što su, nedajbože, mediji sofisticirani, već zato što je ovde sredstvo prinude ili nevidiljvo ili jedva vidljivo. Konačno, pošto je reč o prinudi da nešto znaš ili ne znaš, rezultat toga – političko, ekonomsko, ideološko, pa čak i opredeljenje pojedinca za određenu vrstu kulturnih potreba, pojavljuje se kao njegova autohtona odluka. On ne zna da je ona iznuđena serijom uskraćivanja informacija, njihovog usmeravanja ili iskrivljavanja, on ne zna da mu je subkultura odjednom postala bliža od temeljnih kulturnih vrednosti zato što su mu je mediji predstavili kao dostupniju proizvod i, što je najgore, stalnim ponavljanjem ponude, kao potrebniji. Sve to zajedno, subkultura, koja već u sledećoj generaciji postaje neprikosnovena mera, lažni politički, socijalni i ekonomski pluralizmi, koji već u prvoj generaciji, dakle, odmah posle puštanja u opticaj, stvaraju osećaj potpune društvene obamrlosti, jer je sve pluralno, pa i beda i očaj, i kontinuirano širenje jaza između realnog i umišljenog, glavni su sastojci aktuelne srpske tragedije. To znači da će srpski politički pluralizam, zbog ugrađenih singulariteta, ko god da osvoji vlast, uvek davati iste vlade, koje opet, dalje, kakve god promene da izvikuju, sebe ili društva, nužno će sve to završavati uzimanjem svog lika iz ogledala. Pluralizam koji tržišna ekonomija nosi kao glavnu odrednicu, u Srbiji se svodi na pluralno preduzetništvo, koje se, pre ili kasnije, može definisati jedino kao veoma bliska porodica tajkuna i političara. To. dakle, nije tržište, ali nije ni socijalistička ekonomija, jer su za to potrebni korporativni, a ne porodični odnosi. Zato je nebitno da li ćete ili nećete rekonstruisati vladu, jer, što god da uradite, uvek se vraćate na početak. Isto je i sa istragama i hapšenjima tajkuna, šta vredi, porodica ostaje na slobodi. Besmisleno je istraživati 24 privatizacije, kada nijedna nije valjala, jer pored kriminala, u procesu privatizacije najveća mana je upravo njen koncept, dakle, to je utkano i u one retke privatizacije u kojima nije bilo kriminalnih radnji.

Iskreno, teško je zamisliti kako bi o ovoj opštoj papazjaniji pisali i profesionalni mediji. Pre bi, a to je, izgleda, bio slučaj u Srbiji, svesno ili nesvesno potonuli u tu papazjaniju i izveštavali iz nje, o njoj, za nju i njenim jezikom. Svako ko ne ispunjava bar jedan od ovih uslova, ne može biti prijatelj, i mediji iz srpske papazjanije jurnuće na njega, često ne zarad gazde na čijem povocu trčkaraju, već i zbog sebe, štiteći to tužno okruženje kojem su dozvolili da bude i redakcija i porodica i smisao života. Možda je upravo zbog toga moguće na prste jedne ruke prebrojati novinare koji su u sindikatu, ali je isto tako moguće na prste jedne ruke pobrojati novinare koji, na ovaj ili onaj način, makar i ćuteći, nisu članovi neke stranke.

Svako razuman će nam posle ovoga reći, pitati nas, pa šta onda, pobogu, tražite, skačite i vi u papazjaniju! Ne možemo, zbog genetike. Tamo negde s kraja osamdesetih i početkom devedesetih prošlog veka, kada su opskurni postsocijalistički kuvari pristavljali lonac da skuvaju ovu nesreću, mi smo, na vreme iz njega iskočili, baš onda kada su kuvari i kuvarčići počeli da u lonac sipaju krv naših prijatelja, suseda, nepoznatih ljudi i žena koji nam ništa nisu skrivili. Mi se tog lonca i početka kuvanja današnje papazjanije dobro sećamo i jedino što možemo da radimo je da otreznimo i okupimo što više građana Srbije, pa da, konačno, ugasimo vatru ispod lonca, a njegov gorki, otužni i neljudski sadržaj prospemo. Moramo sva naša izgubljena radna mesta, sve nedočekane, ili dočekane ali neisplaćene plate i penzije, sve neostvarene ambicije, karijere, porodice, povezati kao posledicu ove tragične nacionalne nesreće zakuvane pre četvrt veka.

E, toga nam je dosta, dosta nam je da živimo makar i u senci te nesreće, a kamo li da nam je to jedino što živimo. Zato, DOSTA. Nastavak sledi, počela je da se prikazuje serija koja govori o nama, za nas, i. što je najvažnije, svako od nas ima važnu ulogu u toj seriji. Zato, recite DOSTA, ugasite televizore i izađite na ulicu.